Osnovna škola Augusta Harambašića Zagreb

Danas je stota obljetnica smrti velikoga hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša (1873. – 1914.), koji je bio jedna od najutjecajnijih osoba na području književnosti, a njegova djela smatraju se prijelomnim trenutkom u povijesti hrvatske književnosti.

Antun Gustav Matoš posvetio je jednu pjesmu i Augustu Harambašiću.

Jutarnja kiša

Augustu Harambašiću

Kiša sitno sipi, sipi i rominja,

Pa nam priča sne i bajke djetinjaste

Spavaju još tvrdo gospojice laste;

Sitna kiša sipi, svijeća mre i tinja:

Sve još mirno leži, nema žamora,

Tek se čuju krila — krila Amora.

Sad i ti već spavaš, moja suđenice,

Dobra moja Psiho, palmo moga mira!

Čuješ li kroz kišu, kako uz harfu svira

Anđeo il vila, što ima tvoje lice,

A na harfi tužnih zvijezda padanje,

Mrtvih, kao naše pusto nadanje.

Kiša priča i priča: to je priča stara,

Dosadna i teška pričica o kesi.

Ja sam mator, ubog, bogata ti nijesi,

Partija sam gora od svakoga mesara:

Spavaj, snivaj, dušo, i gledaj hramove,

A pred hramom svate i zlatne hamove...

Kiša suzi i suzi, a zora zla i žuta

Ulicom i krovom ko mamurluk zijeva,

Pored mene, mjesto moje drage, snijeva

Bolno bijelo mače, spaseno sa puta,

Pa sa oštrim, morskim, groznim očima

Grede kao maska mojim noćima.

Kiša sjetno sipi, sipi i rominja,

Šapćući mi sne i bajke djetinajste,

Već su budne moje komšinice laste,

Sjetna kiša sipi, srce mre i tinja,

Stanovi se bude i usred žamora

Pekar nosi u kujnu koš, pun Amora.

 

Antun Gustav Matoš rodio se 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku. Ubrzo nakon rođenja seli se s obitelji u Zagreb, gdje je pohađao pučku školu, nakon koje se upisuje u Gornjogradsku gimnaziju. Matoš se smatra središnjom ličnosti hrvatske moderne te promjene hrvatske književnosti koja se vrlo brzo modernizirala upivši suvremene struje od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta koji su se uglavnom oslanjali na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. U književnost je na velika vrata ušao 1892. godine pripoviješću "Moć savjesti" koja je naznačila početak razdoblja moderne. Njegova najpoznatija djela su "Iverje", "Novo Iverje", "Ogledi", "Vidici i putovi", "Umorne priče", "Naši ljudi i kraljevi", "Tri humoreske", "Moralist i druge satire", "Život za milijune", "Pečalba". Matoš je umro od raka grla 17. ožujka 1914. godine u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.